Marijana Babović – Iskašljana slova

Iskašljana slova

Hartiju da pišem usud mi je dao,

škrabopisom nered u red da dovedem.

Mada duh mi klone, odveć malaksao,

ne mogu, živote, na stih da te svedem…

A od ljudi samo zaiskah da vole

cijelim svojim bićem, iskreno i nježno.

I da meni ljubav konačno dozvole,

jer patiti već je skoro neizbježno.

Hartiju da pišem usud mi je dao,

provjetrene rime da iskašlju slova –

pa poštenog što je od lopova krao

i smijeh koji plače i jecaj što gutah

i čovjeka što je do beznađa pao

ja, živote kučko, u sonet sve sputah.

Marijana Babović